Blog studenata Komunikologije u Mostaru...

velkom!

13.04.2011.

Nominativ - tko? što?



S obizirom da smo dobili zadatak da napisemo neki post, i da se u njemu predstavimo, onda cu poceti. Ja sam komuna, dolazim sa Zemlje i misticno sam bice..

30.12.2009.

Saosjećanje

Roditelje ne biramo.Ne biramo ni braću ni sestre,ni način odrastanja,ali sve ostalo u životu,u većini slučajeva biramo.Nekada taj izbor nije baš idealan,ali vrijeme koje je potrebno da bismo shvatili "grešku u koracima" neke situacije,osobe ili licnog popusta je vrijeme koje ne smijemo smatrati izgubljenim ni onog trenutka kada svi problemi budu iza nas.
Sve nas od ranog djetinjstva prati roditeljska rečenica "nemoj da se žališ,neki nemaju ništa".- nije naš izbor kada kao dijete i nemamo i imamo.Da ne spominjem "izbor" zlostavljane i zanemarene djece koja žive sa svojim tužnim pričama,a iznevjerili su ih upravo oni koji su ih trebali zaštititi,voljeti i "izvesti na pravi put".
Pomoć ljudima u nevolji nikada nije bila toliko aktuelna i potrebna kao danas.Mnogi će reći da je to "new age" bijeg od sopstvene ličnosti i još jedna ovisnost u nizu,ali zašto su ljudi i dalje gladni,žedni,bosi i modrih kapaka? Zašto još uvijek slušamo kako je neki surovi pripadnik muškog roda nokautirao svoju suprugu?
Iako se i dalje svakodnevno žalimo,prošlo je vrijeme kada smo svi bili gladni i žedni,ali tih godina smo nesvjesno radili na saosjećanju,jer da ga nemamo-bili bismo itekako emotivno hendikepirani.Kada zaista počnemo saosjećati,već smo izgradili temelj shvatanja ljudske patnje i počinjemo djelovati u otklanjanju iste.
Jedna od takvih institucija koje se brinu za djecu čiji su roditelji umrli i djecu čije porodice nisu u mogućnosti da se brinu o njima su SOS Dječija sela,koja su rasprostranjena po mnogim bosanskohercegovačkim gradovima.Ne znam da li ste znali da u BiH postoji od 2 do 4 hiljade djece bez roditeljskog staranja dok ih 46 hiljada živi u siromaštvu.
Kao što vidite iz ovih statistika mnogo je onih koji su u životu imali manje sreće od nas a uglavnom ih se rijetko sjetimo i malo toga činimo da bismo im pomogli.Srećom,postoje i oni koji znaju da ne mogu promjeniti planetu,ali mogu pružiti pomoć bar nekome..
A.G.

06.12.2009.

TJ Walker: VAŽNOST KONTRASTA - DA IZLAGANJE BUDE KAO PJESMA

Uvod u poslovno komuniciranje
Sviđa mi se ritmičnost Obaminog
izlaganja i što u svakom slučaju zvuči kao kompozicija. ima svoj ritam, refren, pojačavanje i utišavanje, krešendo i dekrešendo. Jednostavno - osjeti se kontrast. Pouka: ne šaptati svo vrijeme, ali ni galamiti.

E.DŽ.

05.12.2009.

Powerpoint pravila

Obavezno pogledati

 

04.12.2009.

tj walker: KAKO

Dobar video - obavezno pogledati

 

24.11.2009.

Zbirka priča "Polja čemerike" - Veselin Gatalo

Alaga Šehic je bio čovjek koji je imao navike. Ništa posebno, tek navike. Volio je ujutro popiti kahvu, crnu i jaku, bez mlijeka. I bez šećera, jer je bio šećeraš. Ritual je imao, kako u Doboju, tako i u novoj službi, u Mostaru. U pola devet bi se ustao, istjerao vodom mrak iz pedesetšestogodišnjih zjena, obukao odijelo uredno složeno preko naslona stolice, otišao na kahvu, vratio se kući na ćenifu – da izvrši veliku nuždu, pa na pos’o udaljen pedesetak metara od iznajmljenog stančića mu. Od domaće kahve mu se nije dalo na  ćenifu pošto se navikao na onu iz mašine, „espresso“ što je zovu. Alaga je radio kao glavni knjigovođa u firmi u kojoj su svi znali da ima visok šećer. Kad bi uzimao inzulin, intravenozno, sekretarica Hikmeta, žena njegovih godina, izlazila bi iz kancelarije. Naime, ona je imala slabo srce i strah od medicinskih igala. Šta ćete, svako ima neku svoju falinku. Kahvu je pio kod Muje Trovača. Ljeti pred slastičarnom, zimi unutra, u tijesnom prostoru pored bivšeg kina Zvijezda. Mujo je bio debeljko u kasnim šezdesetim, džangrizav starkelja što nikad nigdje nije žurio. Zvali su ga „Trovač“, tako je kasnije saznao Alaga; zato što su godine osamdeset četvrte, kad su čistili zamrzivač u radnji, našli tortu na kojoj je pisalo „Sretna nova 1975“. Inače, kolači su u njegovoj slastičarni bili svježi, radnja čista.Ovo prvo je Alaga čuo, jer on kao šećeraš nije jeo kolače. U ovo drugo se svako i danas može uvjeriti. Bio je kafić izmedu Alaginog stana i Mujine slastičarne. Sa istim kafe-aparatom kao i kod Muje, možda i boljim. Ipak, Alaga je radije pio kahvu kod njega. Iz navike. Ma ne. Nije to bila navika. Tamo, kod mrkog Muje, tamo mu se više sviđalo. Pravi razlog ispočetka, a ni kasnije, i nije znao. Kahvu… Bez šećera. Znate, ja sam šećeraš. Tako bi rekao Alaga kad bi sjeo, glasno, da svi čuju. Napomena da je šećeraš i nije bila nužna. Dosta bi bilo naručiti kahvu bez cukra. Ipak, govoreći da je šećeraš, htio je podijeliti s Mujom i gostima neki svoj jad, ne bi li ga primili u to čudno, ali ipak, na neki pogan način, privlačno mostarsko društvo. Gazda Muja bi donio kahvu. Bez riječi, bez pozdrava, čak i bez „izvolite“ kad bi donosio kahvu, i „hvala“ kad bi uzimao novac. Ono što bi Alagu posebno rastužilo bila bi nagla promjena raspoloženja i tema za razgovor kad bi on prišao stolovima i dijelu secije na kome su sjedili clanovi Mujine jutarnje postave.Nije Alagu ta neljubaznost otjerala u onaj kafic prijeko. Naprotiv. Nešto ga je svako jutro gonilo da sa nestrpljenjem ceka jutarnju kahvu i susret s Mujom i gostima.Slušao je krišom, čak i popodne na kahvi, kroz otvorene novine; slušao bi razgovore ljudi koje je skoro svako jutro zimi zaticao u slastičarni, ili ispred. Naime, nije u Mostaru bilo kao u njegovom Doboju, tu se u rano proljeće i kasnu jesen sjedilo napolju. Nekad, bogami, i u januaru. Tako je toplo bilo. Muja i njegovo društvo, ostali stalni gosti, pričali su na neki čudan, podrugljiv način. Kratko i odsječno, uvijek kratko i najčešće jetko i zlobno. Kao da neće da troše lijepe riječi jedni na druge. Nekad bi psovali da se Alaga crvenio za njih. Psovali bi matere jedni drugima. Nekad i samog Boga. Nekad bi se psovkom i pozdravili. Ipak, u svemu tome je osjećao jaku povezanost ljudi za koje bi usputni posmatrač mogao pomisliti da se svađaju i da će se svaki cas potući. Ipak, i onaj koji bi došao smrknut na kraju bi se podrugljivo smijao sa ostalima. Čudan svijet taj mostarski, pa eto. Često se nije moglo pratiti o čemu razgovaraju i kome psuju. Nije Alaga volio biti sam. Imao je u Doboju društvo s kojim se znao našaliti i kahvu piti. Društvo kome se povjeravao, društvo koje bi mu savjetovalo da se napokon oženi, ili se jadalo na život, rastrošne žene i nezahvalnu djecu. Nije se psovala mater, Bog pogotovo. Pričalo se nekako… jasnije, razumljivije...i duže. Ovi se nisu ni pozdravljali kad bi se rastajali; nije znao čovjek idu li u ćenifu ili odlaze nekud napolje. – Kahvu, bez šećera… Znate, ja sam šećeraš. Govorio je to i pio kahvu kod Muje mjesecima. Preko godinu i po. I nedjeljom, kad se nije radilo, dolazio bi tamo popiti kahvu i odšutiti svoje, pa na ćenifu. Zapravo, dolazio bi kod Muje Trovača na kahvu bar dvaput-triput na dan. Ne samo ujutro, kao na početku. I uvijek isto bi govorio kad bi naručivao. Jednog jutra je rekao samo ovo:
– Kahvu. Donio mu je Muja kahvu, kao i svakog jutra. Ali, ovaj put je na plitici sa vrelom i mirisnom tečnošću bila i kašicica. Kao za one što piju kafu sa šećerom pa im ista treba da proburlaju po dnu šoljice i tako pomognu šećeru sa dna da se sjedini s tečnošću neophodnom starijem čovjeku da se sabere i ujutro posere ko čo’jek. Alaga uze limenu kašicicu i zamoči je u kahvu, pravo kroz žuti oblačić na površini. On i kašičica osjetiše nešto kao mulj. Nakon malo miješanja, Alagin nos u mirisu kahve osjeti i karamelast miris sladora. Odložio je kašicicu na pliticu i pogledom potražio gazda Muju. Kad Muja, više slučajno nego namjerno – činilo se, uhvati njegov pogled, Alaga mu se obrati: – Izvinite… Pa… ja uvijek pijem bez šećera. Ja sam šećeraš. Muja mrtav-hladan priđe njegovom stolu i uze kahvu ispred njega. Za pet-šest minuta, vrati se s drugom, bez kašičice, dakle i bez šećera. – Na! – ovaj put mu se obratio Muja. – Obadvi’ ćeš platit! – Ali… Ima godina i po da ovd’e pijem kahvu bez šećera. Mislio sam da znate, već sam rek’o da sam šećeraš i…– Hajde, hajde, ne zaprdivaj – odgovorio mu je Mujo. – Nije ti zdravstveni karton u mene u slastičarni. Alaga je posrkao što je naručio i, kao i svako jutro, otišao na ćenifu. Taj put se od nekakve tuge i derta nije mogao posrati do uveče. Cijeli dan mu je bilo nekako… teško. Činilo mu se da će svisnuti od jada. A, kao i uvijek kad bi mu se stislo, otišao bi među svijet, na kahvu bez šećera. Otišao je na kahvu, kao i svaki put. Ali, ovaj put u kafić do Mujine slastičarne, kod ljubaznog konobara Faruka. Kahva mu je bila dobra, bolja od Mujine. Ujutro, pošto bi isplahnuo san iz očiju te obukao košulju i odijelo uredno složeno preko stolice, otišao bi na kahvu. Ali ne kod ljubaznog konobara Faruka. Otišao je na kahvu kod Muje. Kod Muje Trovača. I, kao što to običaj i Alagino zdravstveno stanje nalažu, napomenuo da je pije bez šećera. Jer, znate, Alaga Šehic je bio čovjek šećeraš...
V.G.

19.11.2009.

Snaga jednog psa

Dok sam razmišljala o čemu bih pisala na svom prvom postu, nije mi ni palo na pamet da obrađujem teme poput štrajkova, epidemije gripe, neprofesionalnosti gradskih institucija i sl.
Žalosno je to što se dešava oko nas, ali neću se izvinjavati zato što me to ne zanima. I zašto bi me i zanimalo kad mi je rečeno da pišem o vrijednostima, a ne o razočarenjima.
 Prošle godine, u februaru, dobila sam psa. 30kg apsolutno svih vrsta emocija, raspoloženja i moći da uredi stvari tačno onako kakve bi one trebale biti.
Gledajući kako raste i formira svoj karakter, nisam ni svjesna bila kako se i ja mijenjam, postajem čvršca, duhovno jača, po potrebi i glasnija, po potrebi tiša.

Kao student Komunikologije, svoje umijeće komuniciranja razvijam uz svog psa(u nastavku teksta Nina).Nina ne oprašta,kod nje je sve 100%! Iskrenost se uvijek podrazmijeva, ljubav također, poslušnost se zasluži, poštovanje takodjer. Ništa se ne kupuje, a zlo namiriše na kilometar. I ko se ne bi divio ovakvom mentalnom sklopu. U stanju je tako precizno protumačiti situaciju i ponašati se u skladu, uz savršenu dozu ljubaznosti, poslušnosti i opreza.
I kad pogledam nekoliko godina unazad, sjetim se momenata kad sam šutjela, a nisam trebala, kad sam spuštala pogled pred nekim ljudima, što nikako nisam trebala i jednostavno nekih glupih momenata kad sam se trebala zauzeti za sebe, a nisam.
Dokle je došao ljudski rod kad najjače i najljepše osobine nalazim kod životinje. U vremenu kad je spletkariti, varati i lijenčariti postalo svakodnevnica, smatram da bi mnogima dobro došla  jedna ovakva zvijer da ih podsjeti na sve osobine koje čine čvrst  pozitivan karaker. Odbijam vjerovati da moramo biti lukavi, zlobni, škrti i bezosjećajni da bismo uspjeli u životu.
S.K

18.11.2009.

H1N1 - EU nikad nije bio bliže!!

Pri završetku svog prvog posta (prvo pa muško) napisao sam da mi mnoge ideje padaju na pamet, a da pri tom nisu crna hronika.. Nažalost, to je tad bilo, danas novi dan, nova hronika(crna)..Prvo, želim da znate, ja stvarno nisam tako crn tip, naprotiv, unosim radost i veselje ljudima oko mene u datom trenutku na datom mjestu! (haha)
Uglavnom, ostatak svijeta a sa njime i još uvijek nam daleka Europa su nam uvelike pokucali na vrata. U smislu svinjske gripe (u daljem tekstu H1N1). Da je stvar daleko ozbiljnija nego što nam naši mediji trube konstantno u zadnje vrijeme, zloćudni H1N1 je uzeo i svoju prvu žrtvu. U Mostaru. (a gdje će drugo)!. Pacijent koji je primljen u bolnicu prije par dana sa simptomima H1N1 preminuo je. Iz Odjela za infektologiju bolnice u Mostaru javljeno je da je preminuo "usljed opsežne upale pluća". Već danas sam saznao da je i mostarska liječnica zaražena istom?! Ta vijest nije službena još uvijek.. Pa kakve su onda nama, ostalim smrtnicima šanse ako hoće i na doktore?? Sa druge strane, čitao sam jednu zanimljivu izjavu talijanskog svećenika (N.N) koji kaže da H1N1 zapravo ne postoji, da je to sve dio tajne zavjere da bi se kontroliralo ljudima i na kraju ih dovelo do samouništenja. On dalje navodi da se ljudi ne bi trebali cijepiti jer je u cjepivu-inekcijama zapravo čip! Bože sačuvaj. Al opet, ko zna.. Uglavnom, mislim da je situacija puno ozbiljnija nego što nam mediji prenose i da se imamo za šta brinuti! Jedan ljudski život, neprocjenjiv, je ugašen i to nije mala stvar..
Toliko od mene, ipak je kasno a sutra je velik dan..
Pozdrav dj,

16.11.2009.

Suludo zar ne?

Kao da pokušavam prizvati misli koje ne pripadaju meni, onom što sam proživio, zamislio ili pak umislio. Pokušaj da se izbaci iz svog tijela po ko zna koji put nije uspio. A nije ni da je znao što zapravo želi. Opet se osijećao kao prazna ljuštura, slična onoj koju ostavi cvrčak nakon cjelodnevnog prizivanja da ga spase od vručine. Opet je zbunjen i zamišljen. On, koji je smatrao da ga nikakva situacija ne može izbaciti iz takta, pa ni smrt. Opet sam pretjerao – pomisli, dok napadi vručine i hladnog znoja dolaze i odlaze prekidajući svaki napor da odvagne što je bitno za sljedeći red. Ne spavam danima, ne jedem, ne pamtim kad sam zadnji put ubacio vitamin u svoje tijelo. Slab, ali s pobjedonosnim smješkom jer riječi ipak pronalaze svoj put ocrtavajući oblike. Oblici, amorfni, neznani opisnoj stilistici, bez boje, pokušavaju poprimiti bilo kakvu formu ali ništa. Samo se rasplinu i nastavljaju svoj bestežinski ples ne dopuštajući mu da raspozna njihove kretnje, uzorke i ritam. U izdahu osjeti kako ga još jednom napušta snaga ali i mašta. Njega, koji je oduvijek mislio da je najgora sudbina onog čovjeka koji ostane bez mašte. Ne, ja nisam tu da se pretvaram i da pišem priče koje će se svidjeti gladnoj publici željnoj bilo kakvog penetriranja u tuđe živote samo da bi zaboravili koliko svojih snova nisu ostvarili. Ne, to nisam ja – odlučno kaže i na trenutak osjeti nalete oblika. Moj vjerni štioče, ovdje nema uzbudljivih zapleta, ostajanja bez daha, iščekivanja što se nalazi na drugoj stranici jer ja sam svako slovo koje prođe tvojim očima, a druga stranica zapravo nikad nije ni postojala jer nije pronašla svoj oblik. Ovo nije priča za djecu, pa ni za odraslu djecu. I ovo sigurno nije mjesto na kojem ćeš naći zadovoljavajuće odgovore jer nisam tu da ti pišem bestselere.

Ovaj pisac nikada nije htio biti poznat, niti će to ikad postati ali oduvijek je privlačio poglede. Ne zbog lijepa lica, visine ili dobre građe. To sigurno nije bio on. I kad malo bolje razmisli, nikad nije privlačio željene poglede. Uvijek bi to bili zajedljivi, pakosni, ljubomorni ili oni spremni da ga ponize pod svaku cijenu – takvi pogledi. I baš zbog njih u njemu je bujao inat da im se pokazuje još više i što češće, kontraverznije im se nudeći na pijadestalu. Volio je iznenaditi te poglede tako što bi se spustio ispod njihovih najomraženijih očekivanja, a zatim pokazao što je sve u stanju učiniti. Volio je zuriti u njih i namjerno ih mijenjati. Tako je sebi osigurao veći broj poklonika dajući onim šokiranima do znanja da su van svake lige. To nije bilo nikakvo oružje, osmišljeni pokret ili naučen obrazac. Štoviše, nije se volio ponavljati. Smatrao je da ponavljaje ubija želju za daljnim spoznajama. Žalio je ljude koji djeluju po šablonu, naročito one koji nisu u stanju izmisliti vlastiti već samo ponavljati ono što je već rečeno. Time ne misli na prosvjetu već na način života. Prosvjeta je za njega bila ključan dio napretka ukoliko dopušta samorazvoj jer, smatrao je, ako brojevi nemaju kraja, zašto bi ga imale misli? U oblicima je sada ugledao sat, a nije ga želio vidjeti. Satovi su nas ograničili utoliko da se ne sjećamo kad smo zadnji put zabravili na vrijeme, ekstatično vodili ljubav, zadubili se u knjigu, priču, posmatranje vlastitog osjećanja. Razlomljeno vrijeme otuđilo je ljude, baš kao i novac – jedan od najzločudnijih oblika koje je sreo za svog života. Uz vrijeme, čovjekova vrijednost spustila se na izmišljenu cijenu komada papira. Eto kakvo je mišljenje imao o ekonomiji od koje zavisi ovaj svijet, svijet globalne trgovine. Duboko je vjerovao kako neće uvijek biti tako, da će ljudi spoznati svoju pravu vrijednost i shvatiti da nisu materijalna bića već duhovna. Jednog dana ta misao će biti realnost i to ga na trenutak utješi.

Cijenjeni štioče, sagledaj tok njegovih misli jer on živi u nadi da ćeš ih spoznati i da će u tebi zaživjeti. Pa i da kritičari s podsmjehom kažu – što je pisac htio reći? – on zadovoljstvo pronalazi u tome da je zaokupio njihovu pažnju zabavljajući se činjenicom kako on nije nikakav pisac. Možda ih je čak i zbunio. Ali on ne cijeni kritiku, kao ni pohvalu jer akcije kojima stvara reakcije nikad se neće odnositi na fizičko djelovanje onoga čije zanimanje pobudi beskrajan tok nadolazećih oblika. Nasmije se jer je maločas smatrao da je ostao bez mašte. Pa to je nemoguće! Sad je osjećao kako je uhvatio ritam iako je znao da se riječi pišu same. Ostavio je oblike u lelujavom gibanju, zagolicao tvoje oko i napisao ništa. Štioče, napiši sam svoju drugu stranicu, a zatim i treću ako smatraš da vrijediš; A vrijediš.

 

E.S.

16.11.2009.

izumi za koje treba da znate!

Pošto mi je prvi put da pišem blog,biću kratka i jasna.Prije par dana saznala sam za interesantne izume svoga komšije,i ostala sam bez teksta..Čovjek koji je dosad izumio petnaestak proizvoda od kojih ću pomenuti neke;četkica za zube i pasta u jednom,brisači na autu koji prkose ledu,neprobojni i elastični spremnik za gorivo,robot uređaj za farbanje brodova itd,još nije uspio u naumu da prezentira proizvode svjetskoj javnosti zbog nedostatka potencijala od strane države.Tolike medalje,zlatne većinom i pokoja srebrena samo stoje kao ukras na zidovima u sobi,ali investitora u projekte još nema..Najnoviji izum ovoga izuzetnog čovjeka je u fazi razrade i treba da ga predstavi na sajmu inovatora u Seulu...Želim mu puno sreće i neka bar stranci prepoznaju talent koji ovdje očito nije cjenjen.

Toliko za početak,javim vam se ubrzo sa nekom temom koja me u datom trenutku zainteresira kao što me ova danas zainteresirala...JB


Stariji postovi

Blog studenata Komunikologije u Mostaru...
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


Korisni sajtovi

Favoriti

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
6610

Powered by Blogger.ba